Florijan Andrašec, kantor

Furjonova zviezda_HPD Bijaćka vila
Hrvatsko pjevačko društvo  „Bijaćka vila“ – Kaštela
16/10/2019

Florijan Andrašec (Dekanovec, 1888. – 1962.) – kreativni pučki stvaralac čija je kreativnost izvirala iz bogatog nasljeđa međimurskog folklora. Zauzima značajno mjesto među „kantorima“ koji su proizašli iz Bervarove orguljaške škole jer, osim što se istaknuo kao najbolji u školi, u svom se radu nije zadržao samo na razini reproduktivnosti već je aktivno stvarao. Poput ostalih kantora toga razdoblja, pa i današnjih orguljaša i crkvenih glazbenika, nije bio ograničen samo na crkveno muziciranje već i svjetovno. Svojim je radom doprinio obogaćivanju, očuvanju i širenju međimurske popijevke, kao i širenju cecilijanske ideje u crkvenom pjevanju u Međimurju. U pjesmama budi nacionalnu svijest kao i ljubav prema stoljećima osporavanoj kulturnoj tradiciji i hrvatskom imenu. Glazbenu naobrazbu započeo je kod svećenika Jurja Lajtmana, brata o. Alfonsa te kantora Kalmana Tisaja. Kasnije je na poticaj župnika Vinka Žganca usavršio struku crkvenog orguljaša u Bervarovoj orguljaškoj školi u Celju. U Andrašecovom opusu vidljiv je dar razumijevanja umjetnosti protkan fokusiranom misli te pedantanim pristupu stvaranju. Ipak, snaga i izvornost bili su iznad njegove reproduktivne vještine. Tragično je što nije imao pristup višem i sustavnijem obrazovanju koje bi mu omogućilo u potpunoj slobodi izraziti svoj umjetnički talent. Tijekom školovanja ispjevao je i uglazbio više od stotinu crkvenih i svjetovnih popijevaka u međimurskom duhu koje su kasnije, nažalost, prikazane kao narodne. Nakon školovanja u Celju postaje orguljaš u župi Svih svetih u Dekanovcu. Osnovao je veliki crkveni pjevački zbor, zbor „Seljačke sloge“, limenu glazbu, tamburaški sastav itd. gdje se dokazao kao vrstan voditelj, skladatelj, aranžer i koreograf. No, prvo i glavno zanimanje bilo mu je sviranje u crkvi. Bio je pravi kantor što mu je bila i struka.

Kao skladatelj (iz sakralnog opusa) skladao je Misu za troglasni ženski zbor uz pratnju orguljaMisu za dvoglasni ženski zbor uz pratnju orguljaMisu u čast Majke Božje uz pratnju orguljaDevet euharistijskih popijevaka, od kojih je posebno poznata Moj IsuseČetrnaest marijanskih popijevakadvije adventskepet božićnih, od kojih je najpoznatija Što se ono dogodi (obradio je splitski duhovni skladatelj Blaženko Juračić za projekt Furjonova zviezda te je kao prvu skladbu projekta premijerno izveo Komorni zbor „Ivan Filipović“ 2016. godine). Od sedam korizmenih popijevaka istaknut je Florijanov Križni putu kojem vlastitim tekstom opisuje sadržaje svih postaja, a napjevom dočarava događaj. Od tri uskrsne popijevke najpoznatija mu je Oh, veseli den, a kod trojačkih O zmožnosti neba, Zemlje. U čast svecima i sveticama (mučenicima, priznavaocima), napisao je preko stotinu tekstova i napjeva ili je starijim narodnim i ponarodnjenim nadodao pokoju svoju kiticu. (Kod ovih popijevaka teško je reći što je originalno Andrašecovo, a što narodno ili što nekog drugog međimurskog orguljaša jer su jedni druge nadopunjavali u stvaranju tekstova i napjeva sve do 1925. godine). Među ovim pjesmama posebno su zanimljive one koje nije pjevao puk, nego samo Andrašec, obično za vrijeme prikazanja. To je bila neka vrsta spričavanjapojedinog sveca ili svetice, što su župljani s posebnom pažnjom rado slušali. Što se tiče napjeva, mučenici su imali „svoj“, ispovjedaoci „svoj“, itd. Nekoliko Florijanovih napjeva prihvatili su svi međimurski orguljaši, i sada su ti napjevi i prihvaćeni kao pravi pučki crkveni, ali je u svakoj župi napjev ipak ponešto različit, variran. Posebnu grupu čine Mrtvečke popevke, čiji se broj penje do pedeset naslova. Ovdje je Florijan bio originalan stvaralac sadržaja, napjeva i harmonizacije. Kako je u njegovo vrijeme, sve do pedesetih godina, bio običaj da se za pokojne župljane služi sv. misa više puta tijekom godine, to je skoro svaki dan u tjednu bila pjevana „crna misa“ i trebalo je, jer su tako svi župljani željeli, spričatipod misom svakog pokojnika posebno. Zbog toga su nastale tolike mrtvačke popevkespričavanjakoja su se pjevala uz obvezne, propisane liturgijske pjesme. Andrašec je u tome uvijek uspijevao jer je na svojstven način prikazao strahotu smrti, posljednju borbu tijela sa smrću, odlazak duše u vekivečnoblaženstvo, a i isto tako i patnje u čistilištu“. (M. Vuk-Croata, F. Andrašec, SC, LIII, 1983 75-78).Glazbena građa, koju je morao svladati u orguljaškoj školi, strogo se temeljila na klasičnoj harmonizaciji i stilu te su njegove skladbe iz tog razdoblja pisane u malim glazbenim oblicima što se promijenilo po povratku u Dekanovec – mol ljestvicu pretvara u dorski način, postaje slobodniji, raspjevaniji i suživljava se s glazbom iz djetinstva. Kao pjesnik duhovnih sadržaja strogo se pridržavao izvornih tekstova (himni, psalama, odlomaka iz Evanđelja, itd.), ali ih je prepjevao na osebujan način u domaćoj kajkavštini. Nakon Andrašecove smrti najveći dio zapisa biva uništen. Ostatak su u tijeku desetljeća mnogi uzeli za uspomenu ili za vlastitu uporabu. Andrašecov glazbeni arhiv danas se sabire usmenom predajom na temelju sjećanja njegovih pjevača u zboru. Naporima mještana i intuzijasta, sada najpoznatije ime Dekanovca nije palo u zaborav, već polako ali sigurno zauzima mjesto koje mu pripada u Međimurju, ali i u hrvatskoj pučkoj kulturnoj tradiciji. (N.S.J.)

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *